Bioraznolikost se često spominje kao važan i ključni element u održivom gospodarenju nekog područja. Predstavlja sveukupnu raznolikost svih živih organizama koji su sastavni dijelovi nekog ekosustava. Biljni, životinjski i mikrobiološki svijet djeluju u sinergiji, koja je temelj za opstanak svih vrsta. Ipak, posljednjih desetljeća dolazi do depopulacije ruralnog prostora i gubitka tradicijskih poljoprivrednih djelatnosti, što je posljedično dovelo i do gubitka autohtonih, domaćih i izvornih pasmina i sorti diljem svijeta, Hrvatske, pa tako i u dubrovačkom kraju.
Očuvanje izvornih životinjskih pasmina i biljnih sorti je najbolji način za očuvanje prirodnih staništa, poput pašnjaka, livada i vodenih ekosustava. Lokalne, autohtone vrste su savršeno genetski prilagođene svom izvornom staništu. U daljnjem tekstu bit će opisane neke od autohtonih dubrovačkih pasmina i sorti, od kojih su neke uspješno očuvane, dok su neke ugrožene ili izumrle.
Dubrovačka ruda
Dubrovačka ruda je pasmina ovce čije je područje uzgoja isključivo dubrovačko primorje i otoci, zaleđe Dubrovnika i prostori prema Hercegovini. Uz Krčku ovcu, ruda je najugroženija pasmina u Hrvatskoj te su i dalje potrebne mjere zaštite kojima bi se brojnost ove pasmine povećala, iako je posljednjih godina zabilježen uzlazni trend populacije. Nastala je križanjem merino ovnova i domaćih pramenki. Karakteristika dubrovačke rude je visokokvalitetna vuna i vrlo fino runo, čiji je randman 50% kvalitetniji od ostalih pramenki. Ruda se uzgajala i zbog mesa i mlijeka, od kojeg se proizvodio tradicionalni dubrovački sir.
Osim dubrovačke rude, izvorna pasmina ovce dubrovačkog kraja je i neretvanska ovca.
Buša
Ova poznata i cijenjena pasmina goveda je autohtona na području cijele Dalmacije, ali i šire u regiji. Naziva se još i “ilirsko govedo”. Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svijetu, što je čini vrlo prilagođenom i otpornom za kretanje po krškom terenu. Karakterizira je “srneća” gubica i tamnija dlaka duž leđa. Njene hranidbene navike, široki i tvrdi papci i genetska otpornost je čine idealnom za uzgoj na području oskudnih, mediteranskih i krških pašnjaka. Godine 2010. u Hrvatskoj je registrirano 265 grla buše, a u posljednje vrijeme je zabilježen blagi porast populacije. Godišnje mogu proizvesti i do 1600 l mlijeka s čak 6% mliječne masti (5-6 puta više od njihove tjelesne mase) čime su po proizvodnji mlijeka u odnosu na veličinu i potrošnju hrane jednake simentalskim kravama. Buša je otpornija na zarazne bolesti od drugih pasmina te je svojim minimalnim zahtjevima idealna za ekstenzivni i ekološki uzgoj.
Primorsko-dinarski magarac
Proširen na područje cijele Dalmacije, predstavlja autohtonu pasminu uvrštenu na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja. Magarac se spominje u statute Dubrovačke Republike, a nekad se koristio kao tovarna i vučna životinja. Vrlo je prilagođen krškom terenu te predstavlja veliki potencijal za uzgoj radi proizvodnje magarećeg mlijeka, koje zbog svoje ljekovitosti i hranjivosti postiže jako dobru cijenu na tržištu.
Dalmatinski bušak
Čvrst i radni konj manjeg tjelesnog okvira je pasmina rasprostranjena diljem Dalmacije. Većina populacije je u 19. stoljeću bila na području Dalmatinske zagore i Dubrovačkog primorja. Dalmatinski bušak je miran ali energičan, uzdržljiv i ustrajan konj koji ima veći genetski udjel izvornog dalmatinskog ponija. U prošlosti se koristio za rad na polju i transport. Današanje nepostojanje potrebe za radnim životinjama zahtijevaju očuvanje na druge načine, poput držanje bušaka za održavanje pašnjačkog krajobraza, staništa travnjaka i bioraznolikosti te kao sportsko-turističkog konja za jahanje u krškim planinama i brdima.
Druge izvorne pasmine sa područja Dalmacije, ali i dubrovačkog kraja su: dalmatinska kokoš, dalmatinski puran, mediteranska siva pčela, bijela koza, sivo dalmatinsko govedo.
Kao i životinje, mnoge biljne vrste razvile su posebne genetske i morfološke karakteristike s obzirom na njeno porijeklo i rasprostranjenost. Neke od izvornih biljnih sorti dubrovačkog kraja su:
Maslina:
- Lumbardeška – najviše se uzgaja na području Konavala, posebno u okolici Vitaljine
- Bjelica – autohtona sorta južne Dalmacije te se prvi put spominje 1842. u Slanomu, gdje je zauzimala trećinu ukupnog broja stabala. Danas je najviše raširena u Dubrovačkom primorju, Konavlima, na Pelješcu, Elafitima i Korčuli.
- Buhura – sorta iz Dubrovačkog primorja
- Lastovka – sorta sa Korčule
- Dužica – smatra se da je u Dubrovačku Republiku donešena iz Italije
- Grozdača – uzgaja se na području Pelješca i Dubrovačkog primorja, najviše u okolici Slanog
- Kosmača – najviše se uzgaja u okolici Slanog
- Murgulja – uzgaja u Dubrovačkom primorju, na Mljetu i Elafitima
- Piculja – smatra se da je njeno porijeklo sa otoka Šipana, a danas se najviše uzgaja u Dubrovačkom primorju, na Šipanu i Lastovu
- Uljarica – uzgaja se u Primorju, posebno u okolici Brsečina
Vinova loza:
- Malvasija dubrovačka – spominje se ud spisima iz Republike te je u prošlosti bila vrlo cijenjena. Danas se uzgaja na području od Konavla do Primorja, a u lipnju je izdana službena potvrda o priznavanju klona Malvasija dubrovačka VV-141, što će osigurati revitalizaciju ove sorte.
- Grk – sorta porijekla sa Korčule, a uzgaja se i u Konavlima
- Diliper, Mrkuša i Kuljenača – autohtone sorte sa Mljeta
- Pošip crni – rijetka sorta prisutna jedino na Korčuli
- Zlatarica blatska
- Plavac
Šipak
- Dubrovački kasni – uzgaja se samo u okolici Dubrovnika, a najviše na području Župe i Konavala. Odlikuje se krupnim plodom, tankom korom, velikim sjemenkama i slatkim i crvenim sokom kojeg ima 85% u zrnu. Kasno dozrijeva, što može biti razlog slabog širenja i uzgoja sorte.
- Konjski zub – gospodarski vrijedna sorta koja se najviše uzgaja u okolici DUbrovnika i u ostatku južne Dalmacije. Sadni materijal se čuva u kolekcijama u DUbrovniku i Splitu.
- Zamorski šipak – sorta lokalnog značaja koja se uglavnom uzgaja u đardinima i okučnicama u okolici Dubrovnika. Plod je u obliku pentagrama ili heksagrama, blijedo crvene kore.
- Slatki tankokorac – uzgaja se samo u južnoj Dalmaciji, a najviše u Župi i Konavlima
Šipanski rogač
Uzgaja se samo na području Dubrovnika i Pelješca, a najviše na Šipanu, odakle i potječe. Stabla mogu biti visoka do 3 metra. Cvjeta sredinom rujna, a plod je srednje krupan, vrlo mesant i sa dosta sjemenki. Smatra se da bi povećani interesi za rakijom rogačušom i brašnom od rogača mogao pozitivno utjecati na buduću proizvodnju.
Smokva zamorčica
Uzgoj ima dugu tradiciju na našem području te se smatra našom najkvalitetnijom sortom smokve. Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, a najviše u donjem toku Neretve te u okolici Dubrovnika
Naranča
Od autohtonih sorti naranče sa užeg područja Dubrovnika izdvajaju se: Kuparka (uzgaja se samo na području Kupara, rađa redovito i obilno), Katarinka (potječe sa Lopuda) te Dubrovačka ljuta naranča
Ostale autohtone sorte voća i povrća su: Dubrovački limun, Župski bajam, Bijela murva, Domaća oskoruša, Stonska trešnja, Župski kavolin, Dubrovački kapar, domaća raštika i Osojnička raštika, Postranjska zelena brokula, Domaća blitva, Konavoska kapula, ljutika, grah Rogač, Domaća sjekirica…
Autohtone vrste i sorte začinskog i ljekovitog bilja te ratarskih kultura su: Dalmatinski buhač, Brnistra, Domaća leća, Domaći sitnozrni slanutak, Domaći višeredni ječam, Dubrovačka bjelka (krumpir), Dalmatinska tvrda brkulja (pšenica), Domaća raž, Domaći sirak, Dubrovačka riga, Župski žuti sunovrat, Ilirska perunika, smilje, Oštrolisna šparoga, Primorska kadulja i vrisak, planika
Izvor:
Ozimec, Roman ; Karoglan Kontić, Jasmina ; Maletić, Edi ; Matotan, Zdravko ; Frane Strikić: Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije. Zagreb: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), 2015